decak iz vode

Dobrodošli na moj blog...

06.10.2006.

jos jednom

Proslo je vremena, vijekova. Proslo je dana i godina, prosle su suze i boli. Sve prodje. Ponekad se javi poneka misao, uplasena, krhka i slaba kao sto su njene ruke nekad bile, pojavi se zelja da opet strepim za njenim mirisom, da tragam za njenim osjehom smjesuci ce drugima, onim stranim i pogresnim. I sto sam im blize to sam dalje od sjene njene, od zlatne joj kose i rumenih obraza, dalje sam od zelje da svojom je tugom obavijem, da se dam i njenim snovima predam, da budem pjesnik i rob njen, da budem joj princ i prosjak, da budem onaj koga ceka, onaj kome se predaje. 


"kako vreme nam prolazi, da, vreme nam prolazi
i dani i noci su slonovi na indijskom crtezu
i boli i boli i boli i boli, boli nas ljubav
i boli i boli nas ljubav, boli nas ljubav"

23.07.2005.

prestanak

prestat cu pisati, prestat cu misliti, zakopat cu zelje i nadanja, ubit cu snove svoje i vjerovanja, spasit cu se i presuditi. da, bila je greska, da, zakljucat cu sve sto na bol me sjeca a bol sama ce me jesti, dio po dio, komad po komad, dok ne prestane, dok ne nestane.

evo steze me, evo gusim se, evo vidim, nose me,
mrak i mraz, pod ruku, hodaju kraj me, lutamo.
eno i mjesec mlad, krije svoj sjaj, i oblaci gusti brane zvijezde,
eno mene na obali stojim, cutim, mislim, krvarim.

17.07.2005.

ipak

evo obuzele su me, uhvatile i zarobile, misli, nevidljive spone, i pomislim lako je sa mnom, ja sam dijete zarobljeno u tijelu odraslog...
opet sam je posmatrao, mala bora na celu, zamrsena trepuska, rupica u bradi. i vidim, svaki pokret je odaje, lagan okret ruke, crvene jagodice. a daljina, praznina, raste, budi se, ne prestaje.
mi nikad ne smijemo skupa cekati dan. sreca je lijepa samo dok se ceka...

nije dotakla nista sto bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su ciste, ona misli da voli
ona veruje, veruje

06.07.2005.

cutanje niko ne pobijedi

skrenut cu s ovoga puta, kada me tisina sakrije od nedaca i strahova,
jos jednom cu ugasiti svijet i pustiti sebe da ponovo lutam po obrisima,
jos jednom cu preplivati otrcane okeane i prepreke obecanja koje sam sebi zadao,
posljednji put cu gledati zoru kako lagano radja dan.
i nije mi vazno, nista mi nije vazno,
ni gubitak, ni zgoditak nemaju car vecu od patnje,
i ako je ista vrijedno to je pelin na vrhu grla,
koji cu progutati.
zahvalit cu se golubovima koji umorni i slabi
letjese pod ledom i maglom,
i pognute glave i mrtvog stiska ja priznat cu poraz.

24.06.2005.

Zaborav

Udaljili smo se, zar ne? Osjecam prolaznost, mir, zavrsetak... tako bih napisao pjesmu, lijepu, skromnu, blagu. Sjeta je ponekad carobna, nosi, igra se kao vjetar sa suhim listom...sve prima oblik tihog zimskog predvecerja... ni patnje ni radosti, i patnja i radost, sve u svojoj suprotnosti suti, spava. Onda se sjetim ulicnih svjetiljki u jesenjoj noci, praznih klupa uz obalu Miljacke, mirisa pecenog kestena... magija dise suh zrak a ona sjedi na sivoj ogradi, sama, zeleni kaput prekriva joj koljena, usna podrhtava, malo od zime malo od carolije prirode. O Boze, kako je divna...
Novo ce jutro prekriti tragove rumenila na njenim obrazima, unijeti nadu, vratiti car cekanja...
ja nisam tamo ni tu
dok pijem sok iz tvojih ociju
dok lizem sol sa tvojih prstiju
ja nisam tu
ja nisam tamo ni tu
tonemo, tonemo
tonemo, tonemo

17.06.2005.

sizif

onako... s vremena na vrijeme... sjetim se...slucajno... nesto me asocira... neki miris... osmjeh...rijec... sjetim se samog osjecaja, cistog dozivljaja srece. istinska radost...ona kap u koju citav mozes utonuti...ona krila. jesam li star da je opet osjetim, znam li previse, vidim li i ono skriveno, ono sto nije slucajno nevidljivo? "tako star a tako mlad", ja sam umoran od trazenja i od cekanja, umaraju me dani i noci, zene sto se smjese i pijani ljudi, ja sam malo zapeo u putu, skrenuo sam u neku sporednu ulicu. ali eto, pravim se da sam na auto putu, odajem utisak sigurnog, samosvjesnog, uspjesnog. jesam li?
iz crnog, mrtvog, praznog mrtvila
pronadji me, pronadji me
u sobi gde umire dan
mi smo slobodni, mi smo slobodni
ja sam rodjen sasvim sam
rodjen sasvim sam

11.06.2005.

ko smo

(posveceno kopreni)

i krocih ja tako u pecinu lica. ljudi sa koferima prepunim maski, zlatnih, sarenih, cipkastih. neke su bile carobne, izazivale su divljenje i zavist a neke jednostavne, obicne, neprimjetne. a po zidovima te spilje sljaste ogledala. cista, ravna, bez okvira. samo me jedno zacudi jako, svi ti ljudi, pozdravljaju se, smjese, ljute ali se niko ne ogleda. boze, zapitah se ja, vide li oni ova srebrna stakla? pa pridjoh ja zidini cekajuci odraz a ono maske razne, zelene, zute, sarene...
boja njihove odece je bledela
od crne ka beloj
to je mesto postalo svetiliste
dok su prvih godina porodice dolazile u crnini
kasnije je boja njihove odece osvetljavala
ozivljavala
prvi nagovestaj tople crvene
i zute
kao hodocasce
sa generacijama koje dolaze
i kraj nje u travi pred prolece
sa loptama
magicno privuceni bastenim neuglednim delom ce
posle podne je ozelenela lipa i miris tisine
tiho
tiho
uz ciku dece i setnju roditelja
pravi razlog postade nevazan
uspomena se pretvarala
u nesvesno privlacenje toplih krajeva

09.06.2005.

jeza

poznajem grc tijela, nemirne pokrete, zvijezde i neba dalekih planeta kada iz daljine naslutim poznat mi lik. skrivena zudnja koje se sramno odricem razumom, dok se podsvjest trijumfalno smijesi. jos uvijek se nedam osjecajima iako me vec odavno drze opkoljenog, slabog, nesigurnog. guram sjecanja u prepun podrum zaborava, da mi ih je zakljucati i zakopati kljuc u najdublje dijelove okeana. kljuceve koje sam nekada davno negdje izgubio pa uspomene izlecu kada mislim da sam najjaci, mute mi misli i odluke, slute moju slabost na dlanove, vrat, usne otrovane, zabranjene!
gledam iz mraka crnog kasmira
oduzet sam
nenapukli lak na hladnim noktima
odlazim sam, ostaju za mnom kosa i glas
stit koji nosim, svetlo neona
reci i slike u noci
koliko dugo ne vidim izlaz
ne vidim kraj
koliko dugo, ne znam ni sam

07.06.2005.

pored mene

obukao sam sivo odijelo mudrosti na crne pruge od samoljublja i gledao je zatvorenih ociju, duboko i uporno, besramno je uzimajuci i otkrivajuci njene najskrivenije detalje koje stidno zeli prikriti a koje je ipak pruzila samo onima koji vide. osjeca me, sluti moj pogled na svom djecijem vratu i crveni se od vatre i od srama, uzburkanih osjecaja i griznje savjesti. voli me i mrzi, moli uplasenim pogledom da nikad ne prestanem i da ne prilazim, da je mazim uzdasima i zrakom.
u sumrak znam da zna da znam sve o nevaznim stvarima, iza brda je polja, iza polja je suma, iza sume je kuca, iza kuce je put
koji vodi, koji vodi, koji vodi do nje, koji vodi do nje,
jer samo ja znam koliko mnogo ih ima, samo ja znam koliko mnogo ih ima!

04.06.2005.

zlatna

danas uvidjam da mnoge stvari, velike boli u zivotu, ustvari nisu bitne. poznajem ljude koji ne vide i ne cuju ono sto ih boli, a poznajem i one koji samo to vide i cuju. ja sam onaj na sredini. uvijek sam na medji, ni tamo ni vamo, i tamo i vamo. nekada mislim da je to sreca, zlatna sredina, svega po malo, ali ostah zeljan dubine. ratio, moj ratio, pusti me nekad da budem sve ono sto vjerujem da jesam. ..


Stariji postovi

<< 10/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
14663

Powered by Blogger.ba